Informacija je moć. Ali šta se dešava kad više nismo sigurni da je informacija istinita? Pojavom vještačke inteligencije granica između stvarnog i generisanog postala je tanja nego ikad.
Na predavanju o medijskoj pismenosti i izborima u Evropskoj kući nismo samo slušali teoriju. Pravili smo papirne avione, crtali, pokušavali razmišljati drugačije. Čuli smo heavy metal verziju „Banović Strahinje“ i gledali AI filmove koji su djelovali potpuno uvjerljivo, gotovo dokumentarno. Upravo tu je bila poenta. Ako AI može da napravi pjesmu, glas ili lice koje zvuči i izgleda stvarno, kako da budemo sigurni šta je autentično?
„Ne možemo vjerovati sopstvenim očima“, rekao je prof. dr Nenad Vujadinović.
Problem nije samo u tehnologiji, već u načinu na koji je koristimo. Danas je pažnja najvrijednija valuta. Društvene mreže i aplikacije dizajnirane su da nas zadrže uz uređaje što duže. Što više vremena provedemo na telefonu, više podataka ostavljamo. A ti podaci omogućavaju precizno profilisanje.
Algoritmi nam ne prikazuju svijet onakav kakav jeste, već onakav kakav nas najviše zadržava na platformama. Ako često kliknemo na političke sadržaje, dobićemo još više njih. Ako reagujemo na strah ili bijes, dobićemo još sadržaja koji pojačava te emocije. Tako nastaju informacijski mjehuri u kojima vidimo samo jednu verziju stvarnosti.
Posebno je opasno kada se takvi mehanizmi koriste u izbornim kampanjama. U Sjedinjenim Američkim Državama su još tokom izbora 2016. otkrivene kampanje mikro-targetiranja birača, gdje su različite grupe ljudi dobijale različite političke poruke, prilagođene njihovim strahovima, interesima i slabostima. Danas, uz AI, takve poruke mogu biti još preciznije i uvjerljivije.
Na izborima 2024. godine u SAD-u pojavili su se i prvi zabilježeni slučajevi masovnog korištenja AI generisanih audio poruka koje su imitirale glasove političara. U nekim saveznim državama birači su dobijali pozive sa lažnim porukama koje su ih trebale obeshrabriti da izađu na glasanje. To pokazuje koliko brzo tehnologija prelazi iz zabave u političko oružje.
Profesor Vujadinović podsjetio je i na to da velike tehnološke kompanije imaju kapacitet da šalju hiperpersonalizovane poruke, zasnovane na detaljnom poznavanju našeg ponašanja. To znači da dvije osobe mogu gledati istu kampanju, ali vidjeti potpuno različite poruke.
„Šta možemo mi da uradimo? Prvo da se okrenemo jedni drugima, vežimo se jedni za druge, fizički. U momentu kad neki uređaj postane posrednik u našoj komunikaciji, mi smo gotovi“, kazao je Vujadinović.
Možda ne možemo zaustaviti razvoj vještačke inteligencije. Ali možemo usporiti i provjeriti izvor. Pitati ko stoji iza informacije. Razgovarati uživo, bez ekrana između nas. U vremenu kada se i glas i slika mogu lažirati, kritičko mišljenje postaje važnije od bilo koje aplikacije.
Zato medijska pismenost danas nije luksuz, nego osnovna građanska vještina. Ako želimo poštene izbore i odgovorno društvo, moramo naučiti da ne kliknemo odmah, da ne dijelimo odmah i da ne vjerujemo svemu što izgleda uvjerljivo. Jer u svijetu u kojem je sve moguće, jedino što nas štiti jeste sposobnost da mislimo svojom glavom.