Ekipa „Baš ti“, koju čine mladi ljudi iz Podgorice željni znanja i promjena, počela je sa prvim aktivnostima. Podsjetimo, početkom jula raspisali smo poziv za mlade, sa cilljem da kreiraju nove omladinske inicijative u Podgorici. Njihov zadatak je da u narednih nekoliko sedmica pohađaju seriju zanimljivih radionica, tokom kojih mogu da nauče više o Evropskoj uniji, unaprijede timske sposobnosti, druže se sa vršnjacima i steknu praktična znanja, koja će kasnije primijeniti tokom osmišljavanja i organizovanja različitih aktivnosti, važnih za mlade u njihovom gradu, a koje su u skladu sa oblastima kojima se bavi EUIC. Kako i dolikuje, prvo su se upoznali, ali na nešto drugačiji način. Naša saradnica Jelena Marković za njih je organizovala „gradsku jurnjavu“, tokom koje su imali neobične zadatke, a sve sa ciljem da se upoznaju i postanu tim. Svoje utiske prenosi nam BašTi-jevka Bojana Maraš.
Moji utisci sa tim bildinga su i više nego pozitivni. Radionicu je vodila Jelena Marković, a zadaci su bili neočekivani na dobar i stimulativan način. Ne samo da su nas pokrenuli fizički, već su uticali na jačanje svijesti i građenja timskih vještina. Činjenica je da bismo se kao tim upoznali još bolje i kroz buduće radionice, ali je ovo bio dobar način da to uradimo na samom startu.
Zadaci su bili veoma kreativni i uticali su na to da brzo donosimo odluke, što se pokazalo efikasno u našem timu. Umjesto uobičajenog upoznavanja gdje bi svako od nas iznio interesantne stavke iz svog života, radionica je započeta na mnogo zanimljiviji način. Naime, svako ponaosob je izvukao po jedno pitanje iz kutije, a odgovori su nas itekako zabavili. Neka od pitanja su: Koje su najveće predrasude o tebi? Kolika je duga tvoja blok lista na društvenim mrežama ? Koje tri lične stvari bi spasio da moraš? Nakon toga, podijelili smo se u grupe dobivši novu listu zadataka, koja se ubrzo pretvorila u pravu gradsku jurnjavu.
U koverti se nalazilo deset eura, kako bismo uspjeli da istu obavimo do kraja. Tek što smo izašli, ugledali smo vatrogasce ispred EU info centra i za manje od minute prekrižili prvu stavku na listi: Fotografisati se sa licem u službenoj uniformi. Na naše iznenađenje, njihova reakcija je bila sjajna. Ne samo da smo dobili fotografiju, već smo se i kratko ispričali sa njima. Razlog zašto je sve moralo biti dokumentovano je da bi nam poslužilo kao dokaz, te smo iste slali u Vajber grupu.
Usput smo kupili i hranu za pse i mačke ne bi li u skorije vrijeme obavili i taj zadatak. Sljedeće što nas je čekalo je bilo da slučajnom prolazniku otpjevamo Danas nam je divan dan. Naišli smo na par iz Gimnazije i igrom slučaja djevojci je u skorašnje vrijeme i bio rođendan. Svi smo joj pjevali u glas i tapšali baš kao na rođendanskim žurkama u djetinjstvu. Nekolicina ljudi se zatekla na terasama, i ispred obližnje prodavnice začuđeno nas gledajući da bi se na kraju svi zajedno smijali. Ovo je zaista bio jedan od najdivnijih zadataka. Kako je rođendanska pjesma nešto što pjevamo isključivo ljudima koji u tančine znaju kakvi smo mi kao ljudi, i sa kojima dijelimo mnoge životne situacije, uvijek sam je smatrala ličnom i intimnom pjesmom punom najdivnijih sjećanja, a podijeliti je sa nekim koga prvi put vidimo i osjetiti radost i dječiju lucidnost sa tom osobom i svojim timom bilo je nešto što ću zauvijek pamtiti. Tada je već počelo pozitivno ludilo u timu, u potpunosti smo se opustili spremni za sve što nas čeka.
Naišli smo na mačku koju smo nahranili. Malo je falilo da je odnesemo sa sobom. Kupili smo krede i napisali motivacione poruke, simbolično, pored Narodne biblioteke Radosav Ljumović. Danilova Veni vidi vici drevna izreka i dalje stoji zapisana na tom mjestu kao podsjetnik da je tog dana tu bar na tren bio naš mali, a sasvim dovoljan caput mundi.
Međutim, ubrzo su se stvari promijenile za 180 stepeni, i naravno da je došao naš omiljeni fotograf Balša da nam pomogne da ovjekovečimo pomenat Makarene. Na brzinu smo prešli kroz tačke koreografije, pojačali muziku do kraja i pretvorili prolaz između biblioteke i skupštine u pravi plesni podijum. Toliko je bilo dobro da razmišljamo da ponovimo. Sigurno je i da hoćemo. Na istom mjestu smo napravili repliku čuvene scene iz Titanika. U ulozi Rouz našla se podgorička zvijezda u usponu Marija, a Džeka je vjerodostojno predstavio najpoznatiji Kolašinac u holivudskim krugovima, svjetski a naš Danilo.
Zatim smo se vratili realnom životu i krenuli ka kafematu gdje smo ostavili nešto novca i sljedeću osobu koja dođe častili dojč. U međuvremenu, u toku svih ovih zadataka kupili smo otpatke sa ulice i odložili ih u kantu. I uputili se ka prodavnici balona zatim krećući ka igralištu. Danilo je džentlemenski udahnuo helijum iz balona i ne znajući koliko mu je ostatak ekipe zahvalan na tome. U tom trenutku napravili smo video zapis zauvijek zabilježen njegovom neprepoznatljivom bojom glasa. Nastavili smo igru, pa smo tako ljuljali Vjeru i Mariju na ljuljaškama, a onda smo isprobali i sve ostale sprave na igralištu.
Ono za što smo mislili da nikada nećemo uspjeti je da nekome platimo kaznu za parking. Odjednom su svi automobili u Podgorici bili propisno parkirani. Svi sem jednog koji smo ugledali u trenutku kada smo bili spremni da odustanemo. Ubacili smo novac u kovertu sa sve porukom i u tom trenutku je naišao vlasnik automobila. Još je ostalo nerazjašnjeno ko se u toj situaciji više zabavio.
Jedino što je ostalo neprikrižano na listi je fotografija na električnom trotinetu. Zapravo, ugledali smo jednu osobu i trčali za njom, ali je bila i suviše brza. Nakon višečasovne jurnjave otišli smo na zasluženu kafu sa mentorkama Jelenom, Anom iz EU info centra i “protivničkim” timom, gdje smo uživali razmjenjujući utiske sa putešestvija i smijući se tako glasno i iskreno kao u onim rijetkim, čarobnim momentima života.
Bojana Maraš
