Pažnja prema prirodi je nekada bila uobičajena, a danas je rijetkost. Nekada se drvo sadilo da bi se obilježio značajan datum u životima ljudi, a moderna vremena su donijela neke drugačije običaje.
U Aleksandru Novoviću i njegovoj supruzi Kristini Žugić savremeni tempo života nije ubio ljubav i poštovanje prema prirodnom okruženju. Između ostalog, oni posade stotinu hrastova godišnje.
“Jedan od naših glavnih ciljeva je revitalizacija ekosistema oko gradova, rad sa djecom i vraćanje kulture ljubavi prema drvetu“, kaže Aleksandar.
Aleksandar i Kristina u sađenje drveća uključuju djecu iz osnovnih škola da bi se osjetila važnima, dala svoj doprinos prirodi i zajednički napravila korak bliže životu u skladu sa prirodom.
“Treba svi da živimo na malo održiviji način, da pravimo male korake da bismo učinili tu veliku promjenu kojoj težimo, a to je život u skladu sa prirodom“, objašnjava Kristina.
Da su se ljudi otuđili od prirode i nije neka novost. Zato je, u vremenu kada se ljudska bića okreći protiv prorode, važno biti joj drug.
“Pokušavamo da se uskladimo sa održivim načinom življenja. Ne mogu reći da smo to postigli, ali smo svjesni da svaka mala promjena koju učinimo zapravo doprinosi toj velikoj promjeni koja treba da se desi“, dodaje Kristina.
Nijedna velika promjena ne može se dogoditi bez našeg učešća i doprinosa. Prirodi odavno treba više prijatelja. Neko poput Aleksandra i Kristine, voljan da uloži bar dio sebe i svog vremena u zajedničko dobro. Voljan da vrati prirodi i dio tuđeg duga ako zatreba, i da razmisli kakvo nasljeđe ostavlja za budućnost.
“Svake godine sto novih hrastova, minimum sto. Svake godine minimum sto pedeset novih klinaca. Sljedeća generacija, četiri čovjeka godišnje će imati koristi od našeg sađenja“, zaključuje Aleksandar.
Biti primjer znači inspirisati druge na pozitivne promjene. Aleksandar i Kristina to jesu.